Prvo, godinama nisam citala hrvatsku beletristiku, a pogotovo Zagorku. Zato mi je bilo osobito zadovoljstvo citati Zagorkinu pitku prozu, s tipicno uzbudljivom fabulom (makar predvidivom) i dopadljivim, iako plosnim likovima.
Ono sto je vrijedno u ovoj knjizi je bajkovit prikaz zivota u ondasnjem Zagrebu i Turopolju, u kojem se pojedinac bori i protiv struktura moci, kao i protiv razjularene mase predstavljene u Gricanima koji Mandusu spremno izopcuju, iako to kasnije zazale.
Pop Simun, koji oslikava licemjerje kaptolskog svecenstva osobito je znakovit. I danas bi bilo provokativno napisati roman u kojem se toliko otvoreno opisuje i osudjuje hipokrizija "bozjih ljudi" koji iskoristavaju puk i zive na racun sirenja straha zbog svoje pozicije moci.
Tu se svakako treba odati priznanje Zagorki da je bila ispred svog vremena ili to vise govori o nama, jer se od njenog vremena malo toga promijenilo. ( )